Iako je Ministarstvo poljoprivrede otvorilo natječaj za dodjelu nepovratnog novca kojim će se poticati rad poljoprivrednih organizacija kako bi poljoprivrednici lakše izlazili na tržište sa svojim proizvodima, ali i jednostavnije nabavljali repromaterijal, novac neće doći u dolinu Neretve jer ne postoje poljoprivredne zadruge i organizacije koje bi ga mogle iskoristiti, piše Slobodna Dalmacija.
Poljoprivrednicima je na raspolaganju 26,5 milijuna kuna na državnoj razini dok je ukupan iznos potpore koji se može dodijeliti jednoj proizvođačkoj organizaciji 500.000 eura kroz pet godina, odnosno najviše 100.000 eura za poslovnu godinu u kunskoj protuvrijednosti. No, čini se da bi ova sredstva mogla zaobići najjužniju županiju jer nema ovakvih organizacija koje bi mogle koristiti nepovratan novac.
‘Nema potrebe udruživati se’
– Tko ima uvjete za to u Neretvi – pita se Jure Stanić.
– Ne znam da je netko tako organiziran da bi imao uvjete za tu mjeru. Nema potrebe udruživati se ako nemaš zemlju ili ugovor o dugogodišnjem zakupu – smatra Stanić.
Međutim, poljoprivredna organizacija je pravni subjekt i sam ulazak u nju predstavlja ulazak u sferu biznisa u kojem se može zaraditi, ali i izgubiti pa poljoprivrednici nisu previše zainteresirani za ovakva udruživanja.
– Jedno od glavnih ciljeva poljoprivredne organizacije je to da je proizvodnja planirana i prilagođena potražnji, posebno pogledu kvalitete i količine. Da bi određena skupina proizvođača krenula u ovom smjeru, mora imati na raspolaganju dovoljno osnovnog sredstva i resursa za poljoprivrednu proizvodnju. Na prvome mjestu je poljoprivredno zemljište – ističe agronom Željko Bjeliš, predsjednik Udruge proizvođača agruma i povrća Neretvanska mladež.
Budući da raspolaganje državnim poljoprivrednim zemljištem u dolini Neretve nije nikako ili nije dugoročno riješeno, teško je očekivati da će se određena grupa proizvođača na isto odlučiti.
Jer ako uspostave poljoprivrednu organizaciju i prijave se na natječaj, dobiju sredstva i realiziraju projekt, postoji opasnost da će zbog nedostatka zemljišta njihova vrijednost proizvodnje pasti, a time i program koji su prilikom prijave na natječaj prijavili.
Arkod je podloga za bilo koju mjeru iz programa ruralnog razvoja. Budući da veliki broj poljoprivrednih proizvođača nije u mogućnosti upisati zemljište u Arkod, onemogućuje im se i organiziranje i prijava na natječaj za financiranje – upozorava Bjeliš.
Rješenje dugoročni zakup
On smatra da je prije uspostave poljoprivrednih organizacija u dolini Neretve nužno dugoročno riješiti temeljni problem, a to je dugoročni zakup državnog poljoprivrednog zemljišta.
Drugi problem je nedostatak skladišnih prostora u dolini Neretve. U smislu ovoga predloženo je predstavnicima Ministarstva poljoprivrede da ispitaju mogućnost preuzimanja bivše PPK hladnjače, danas u vlasništvu Konzum d.d. s teretom Croatia osiguranja d.d., a u zakupu kod Marinada d.o.o., od strane veće skupine proizvođača.
– Smatram da je taj objekt idealan prostor za obavljanje ozbiljne djelatnosti jedne poljoprivredne organizacije. Predloženo je da se ovu priču uključe svi gradovi i općine u dolini Neretve, kao i Županija. Da se formira poljoprivredna organizacija, poticajno, organizacijski i financijski od strane navedenih tijela, postavi na noge i prepusti proizvođačima da nastave rad. Smatram da bez jake potpore i angažmana lokalne politike ovakav projekt neće biti lako uspostaviti – rezolutan je Bjeliš.
Treći problem koji vidim je opremljenost postojećih pogona u privatnom vlasništvu, otkupljivača, koji su godinama ulagali u vlastite pogone, kao i ljudske resurse u vlastitim tvrtkama, a sve to u vrijeme dobrih cijena poljoprivrednih proizvoda, posebno u vrijeme kada su za mandarinu dobivali potporu za skladištenje i distribuciju. Smatram da je jednom novom subjektu potrebno barem 5-10 godina da bi došao na razinu opremljenosti opremom i svim drugim kapacitetima za rad.
– Četvrti je problem usitnjena poljoprivredna proizvodnja u dolini Neretve, pojedinačno mala proizvodnja, a ljudi su međusobno nepovjerljivi. U takvim uvjetima će biti teško samoinicijativno okupljanje određenog broja proizvođača kojih mora biti najmanje sedam i imati utrženu vrijednost proizvodnje od 3 milijuna kuna. Smatram da bi se smanjenjem limita na 1,5 milijuna kuna i broj članova poljoprivredne organizacije na pet poticajno djelovalo kod određenog broja proizvođača, a posebno u onom dijelu financiranja rada – zaključio je Bjeliš.
‘Danas smo opet na početku’
Slično razmišlja i pelješka vinogradaraka i vinarka Marija Mrgudić.
– Svaka mjera koja donosi solde proizvođačima je dobrodošla. Kako EU jača udruživanje proizvođača u svim oblicima, tako je ta struja došla i do nas. Jest da je nama udruživanje na kojem je Dalmacija opstala – zadrugarstvo, sve ove godine u demokratskom sustavu, predstavljano kao nevaljalo socijalističko naslijeđe i sustavno se uništavalo. Danas smo opet na početku, dobivamo lekciju iz EU-a da se trebamo udružiti kako bismo mogli dobiti solde. I ja sam mišljenja da se trebamo udruživati, jer na globalnom tržištu teško možemo smanjiti troškove bez dobre osnove udruživanja – ističe Mrgudić.
– Koliko ja znam, Dalmacija još nije zrela za neki oblik udruživanja na bazi klastera, kako bi mogla povući solde i pomoći proizvodnji. Duboko se nadam da će i to biti ubrzo. Udruženja koja danas postoje su više na bazi civilnog društva (udruge) negoli proizvođačkih organizacija. Ako se ostvari naum da se ozakone proizvođačke organizacije na nivou četiri regije, onda bi to već bio korak naprijed. Mislim da bi na ovom natječaju najviše mogu profitirati zadruge u Dalmaciji i kako ja mislim da kadar koji vodi te organizacije (barem na Pelješcu) nije spreman za sve izazove natječaja, trebalo bi ministarstvo urgirati i voditi taj proces jer inače se neće uspjeti povući novac – smatra Mrgudić.
– U Istri je malo drugačije jer su oni na malo višem stupnju pripremljenosti pa bi oni mogli iskoristiti danu mogućnost, čak i Slavonija ima dobru osnovu. U svakom slučaju, podržavam svaku inicijativu koja može pomoći proizvođačima jer naša država je jako skupa, komplicirana i puna administracije, a sve to se održava na “leđima ” proizvođača. Teško je u takvim okolnostima opstati i održati se, pogotovo na kamenoj, rasparceliziranoj i iseljenoj Dalmaciji – zaključuje Marija Mrgudić.
Piše: Stanisalv Soldo/SD
