Negdje početkom 2013. počeo sam prilično redovito ići na kulturna događanja u neretvanskom kraju. Brzo sam uočio da takvim skupovima redovito nazoči jedan stariji, tihi  gospodin. Ne sjećam se više kako, no uskoro smo malo-pomalo počeli razgovarati. Tako sam saznao da se zove Zdravko Mustapić, da je Slivanjac kao i ja.

On je bio podrijetlom sa Stolova, a moji su korijeni vezani za Utovčevo Selo. Ispalo je da je u osnovnu školu na Slivnu išao s mojim ocem Antom u isti razred. On je nastavio školovanje u gimnaziji u Pločama te se poslije fakultetski obrazovao. To danas može zvučati samo po sebi razumljivo, no tad to nije bilo tako često. Slivno je bilo zabačeni kutak Neretvanske krajine bez struje, vode i asfalta. Živjelo se skromno, da ne kažem siromašno, od škrte zemlje i ponešto od stočarstva.

U takvim životnim okolnostima školovanje nije bilo prioritet i bilo je izniman trošak za prosječnu seljačku slivanjsku obitelj. Unatoč tome, on se je školovao sve do zlosretne propasti hrvatskog proljeća. Kao i mnogi drugi studenti, uključio se je u nacionalno gibanje na sveučilištu. Zbog toga je 1972. bio stavljen pred izbor napustiti školovanje i pobjeći iz Hrvatske ili ostati, suočiti se s uhićenjem i svime što bi nakon toga uslijedilo.

Odlučio je otići u emigraciju te se je nastanio u Londonu. Bio je tamo stranac s oskudnim poznavanjem jezika osuđen na najteže poslove. Hrvati se očito svugdje lakše snađu nego u Hrvatskoj, pa je vrlo brzo pronašao posao i nastavio s izbjegličkim životom. Sve to samo po sebi ne bi bilo znatno drukčije od desetaka tisuća drugih priča onih koji su iz političkih razloga bježali iz Hrvatske da nisam sasvim slučajno saznao da je naš Zdravko bio i pjesnik koji je poeziju objavljivao u emigrantskoj Hrvatskoj reviji koju je uređivao Vinko Nikolić. Bila je to vjerojatno najvažnija tiskovina izbjeglih Hrvata koja svoje korijene ime u predratnom vremenu, a i danas izlazi kao tromjesečnik Matice hrvatske.

Skroman kakav je bio, on sam se nikad nije time pohvalio. Saznao sam za to sasvim slučajno listajući brojeve toga časopisa iz sedamdesetih, gdje u 4. broju iz 1974. naletjeh na njegovu omanju zbirku pjesama. Hrvatskih izbjeglica u Londonu onoga vremena nije bilo mnogo i bilo je teško vjerovati da postoje baš dva Zdravka Mustapića, zato sam ga odlučio pitati je li on taj. Na jednu popodnevnu kavu ponio sam Hrvatsku reviju i upitao ga za autorstvo. On je stidljivo spustio glavu i potvrdio da jest. Upitah ga čega se stidi, rekoh mu da poezija nije loša niti bi Vinko Nikolić kao urednik, a i pjesnik objavio u svojoj tiskovini lošu poeziju. On je svejedno ustrajao na tome da pjesme nisu dobre. Ja sam onda bio, a i sad sam mišljenja da su to dobre pjesme u kojima se jasno razaznaje tuga prognanika, gorčina zbog uništenih ideala i izgubljenost u stranom svijetu.

Takvu poeziju vrlo vjerojatno neće i ne mogu osjetiti oni koji Hrvatsku nisu sanjali, no to ih ne priječi da danas od nje žive, no razumjet će je oni koji za Hrvatsku žive, a ne od nje. To je dovoljno, a valjda i normalno. U pjesmama doslovno nudi svoj život kao žrtvu za slobodnu Hrvatsku, kao u pjesmi Hrvatska, ljubavi moja, ili, na drugom mjestu, piše o sebi kao izbjeglici koji luta i stisnutih zuba guta pljuvačku nadimajući se od poniženja. U pjesmi Papar i ruže opisuje stanje u Hrvatskoj poslije Karađorđeva te doslovno kaže:

Pravedne nas zatvaraju i sude
Nedužne nas premlaćuju i krive
Lažne nam pripisuju etikete
Krivim nas imenom krste
I prognane nas sramote…

U tako malo riječi nitko nije tako dobro opisao sudbinu one generacije domoljuba koja je sudjelovala u hrvatskom proljeću i za to plaćala veliku cijenu sve do obnove države 1990. Ljuti ga i nepoznavanje i nezainteresiranost Engleza za hrvatsko pitanje, pa u pjesmi Priče, priče – ponavljane, ponavljane jedva skriva svoj bijes pred Englezom koji mu, ispijajući pivo, pripovijeda da je bio u Dubrovniku i proputovao čitavu obalu, a ne zna da je bio u Hrvatskoj. Još 1974., kad je u Hrvatskoj reviji objavio pjesmu Dolazi ljeto, bio je uvjeren da izbjeglištvo neće dugo trajati jer piše kako sada putnice nema, no da će proći još samo koje ljeto pa da će i on putovati.

Još je mnogo vode proteklo Neretvom dok Hrvatska nije postala slobodna. Tad se je s hrvatskom putovnicom/putnicom vratio i Zdravko. Svi smo mi gunđali jer je država ovakva ili onakva, no on nikad nije, barem ne u mome društvu. Valjda je bio sretan što država napokon postoji. Ljutilo ga je što bivši komunisti, pa i negdašnji vatreni Jugoslaveni i dalje o mnogo toga odlučuju, no uvijek bi naglasio da treba vremena i da će sve jednom doći na svoje mjesto. Ja bih se složio uz opasku da tad nas sigurno više neće biti tu da tome nazdravimo, a on bi se tome samo šutke tužno nasmijao.

Pomogao mi je prikupiti stare često i već zaboravljene riječi za Rječnik slivanjskih govora, dugo smo se spremali otići na njegove Stolove gdje mi je htio pokazati lokalitet koji su njegovi roditelji zvali Grebljem. Je li riječ o gomilama, stećcima ili o čemu drugom, ne znam, no sad mi valja tamo bez njega. Mislili smo da će vremena biti, ali smrt, ta nevesela dama za čijim društvom rijetki žude imala je drukčije planove.

Posljednji smo se put susreli dan prije smrti, ništa nije ukazivalo na rastanak. Bio je neobično veseo i živahan, kao i uvijek kratko smo porazgovarali ne sluteći da je to posljednji put. Za koji smo ga dan ispratili u vječnost na slivanjskom groblju svetog Stipana. On je sada na boljem mjestu i vjerojatno me gleda prijekornim pogledom jer se nije volio isticati. Ja ovo nisam mogao prešutjeti jer Zdravko Mustapić, taj tihi i dobroćudni hrvatski pjesnik, zaslužuje biti upamćen.