Svuda je važno imati prijatelje, a tijekom svojih boravaka u Crnoj Gori, točnije Boki kotorskoj i Svebarju, stekao sam ih iznadprosječno mnogo. U znanosti ti prijatelj znači još i više jer njegove oči katkad uoče nešto što tvoje ne bi tako lako. Crnogorski medievalist Savo Marković uočio je umjesto mene podatak da se 1665. trebinjsko-mrkanski biskup Scipion de Martinis založio za robove Nikolu Mihailovića Đurina iz Popova i Anđelinu Metković „iz Vidonji od Gabele“. Nikola Mihailović bio je robom jedne udovice u Napulju. Anđelina je Metković prodana, preprodana i navodno pokrštena (čini se da se misli na promjenu imena) te je postala robinjom isprva pisaru Avventanu, pa tajniku suda don Diegu Romeru. Iz iste kuće potječe i Ana, koja se nalazi u Napulju i koju je skrio fra Donat Jelić iz Spiča kod Bara.

Iz šturih je podataka razvidno kako je „kršćanluk“ opstojao i izvan Balkana, tj. kako su uljuđeni talijanski europejci uvelike zlorabili težak položaj hrvatskih katolika tijekom Kandijskoga rata (1645. – 1669.) te ih prodavali kao roblje neovisno o spolu. Također je razvidno da su među robljem bili popovski Mihailovići iz Dubljana, predci današnjih Konjevoda iz Hutova, te da je rod Metković u XVII. stoljeću nastanjivao i Vidonje. Na temelju sveze „iz Vidonji od Gabele“ potvrđeno je da je stara sklonidba za toponim Vidonje bila N. Vidonje – G. Vidonji(h) – L. na Vidonjin, kako je 30-ih godina prošloga stoljeća zabilježio don Radovan Jerković, što dokazuje da su se ne samo u XVII. nego i u XX. stoljeću u Zažablju čuvali stari likovi množinskih padeža, što je od neprocjenjive važnosti za jezičnu povijest. Ujedno se vidi koliko je Metković bio neznatan kad se za Vidonje pisalo da je „od Gabele“.

Tako kratka vijest, a toliko jezične i imenoslovne povijesti u njoj! Hvala stoga mojemu velikom prijatelju Savu na nesebičnu upućivanju na nedavno objavljeni članak Ivana Jovovića Iz korespondencije fra Donata Jelića (1600–1676). Ujedno ovom prigodom javno čestitam Ivanu Jovoviću na izboru za predsjednika Matice crnogorske u vrlo teškim vremenima te mu zahvaljujem što je ovim podatkom upotpunio mozaik neretvanske mjesne povijesti. Vjerujem da će u nama i Savo i Ivan imate velike prijatelje kao što su ih crnogorski jezikoslovci imali u Petru Tutavcu, a i da će Hrvat „od Bara i Spiča“ biti ponosni na to što je jedan njihov suzavičajnik iz ropstva nastojao izbaviti naše pretke.