Kako bi stalo u red silnim listama čekanja, Ministarstvo zdravstvo ovih je dana bolnicama u Hrvatskoj uputilo dopis u kojemu im ukazuju na potrebu kontrole radnog vremena.

Dok dr. Srećko Ljubičić ističe mišljenje Županijskog povjerenstva Hrvatske liječničke komore u Dubrovačko-neretvanskoj županiji kako treba poštivati radno vrijeme, zamjenik ravnatelja Opće bolnice Dubrovnik, dr. Mario Wokaunn, ukazuje na uzroke dugih lista čekanja, piše Dubrovački vjesnik.

– Što uopće generira problem svih lista čekanja u zdravstvu? To je razina primarne zdravstvene zaštite jer ako u Europskoj uniji dnevno maksimalno bude do 20, 25 pacijenata, a kod nas svako jutro u obiteljskih liječnika 60, 80 i 100 pacijenata onda tu nešto nije u redu. Rekao sam da nije moguće da su Hrvati ‘bolesniji‘ od Europske unije! Nego su pacijenti razmaženiji i opterećuju liječnike s nekim stvarima koje očito u Europskoj uniji drugačije rješavaju. I to je prvi problem, mora se nekoliko puta stati na kraj jutarnjem prilivu bolesnika na razini primarne zdravstvene zaštite nego li je to u ostatku Europske unije. Jer, liječnici se ne mogu posvetiti pacijentu, a s druge strane, kad im dosadi tolika brojka, oni ih samo transferiraju prema hitnim prijemima i sad taj pacijent koji uopće nije hitan dolazi i njega se ne samo mora primiti, nego se mora i obraditi i to generira ogromne troškove. Jer, kad pacijenta ne obradite na hitnom prijemu, bez obzira što mu nije ništa, tužit će vas ako je nezadovoljan uslugom. Oni dolaze, kako mi to kažemo, kao kategorija četvrte trijažne skupine koja uopće nije hitna. Zauzimaju ležajeve odjela pacijentima koji bi došli i koji su možda potrebitiji i trebali bi prije doći na red jer na hitnim prijemima nema usluge po vremenu kad se dođe, nego je usluga po trijažnoj kategoriji, pojašnjava sugovornik te dodaje:

– Kad dođu oni kojima ‘nije ništa‘ i svi pokupe recimo 16 kreveta, onda netko iz potrebitije trijažne skupine mora čekati da se oslobodi prvi slobodan krevet. Svo generiranje kaosa i lista čekanja je zapravo s razine ogromnog pritiska na obiteljske liječnike i na primarnu razinu. Na kraju krajeva, drugi problem lista čekanja su kontrole. Kontrole bi trebale biti omogućene da se rade na razini primarne zdravstvene zaštite, tako je to predviđeno strukom i zakonom. Nema što specijalist koji je operirao dojku gledati svaka tri mjeseca pacijenta, to je na razini onkologije, na razini obiteljskog liječnika… Na kraju krajeva, nalaze može pogledati i educirana medicinska sestra, ne mora gledat liječnik je li po nalazima nešto povećano ili nije. Dakle, problem leži na razini primarne zdravstvene zaštite zbog čega liječnici nisu krivi, na njih je pritisak jer dolaze oni koji uopće ne trebaju dolaziti. Kontrolni pregledi bi se trebali spustiti na razinu primarne zdravstvene zaštite. Jedno je rješenje da se specijalisti iz bolnice spuštaju u domove zdravlja, definitivno. Jer, poliklinika u domu zdravlja s jedne strane opterećuje bolnice, s druge strane, omogućava veći red o bolničkim čekaonicama. Ako recimo 30 posto pacijenata iz Neretve kroz godinu-dvije više ne bi dolazilo u Dubrovnik, nego bi bili u Dnevnoj bolnici u Metkoviću, vi konačno možete primijeniti vrijeme dolaska pa da pacijent ne čeka nego da bude primljen i dvije godine unaprijed kad dobije termin, veli dr. Wokaunn.

Otkriva zamjenik ravnatelja OBD-a gdje su najdulje liste čekanja.

– Znam da je to za ultrazvuk dojke i to kontrole, a ne hitna stanja, hitna stanja se pregledaju odmah, a te kontrole koje praktički idu doživotno: mamografija, ultrazvuk… tu su velike liste čekanja. Također, velike su liste čekanja za kronične bolesti za koje Opća bolnica u Dubrovniku nema specijaliste nego dolaze gostujući: imunologija, reumatologija, endokrinologija, ali inače za sva hitna stanja mi zapravo velike liste čekanja nemamo jer se hitni pacijent prima odmah. Kontrolni pregledi zapravo formiraju liste čekanja koje za kronične bolesti traju doživotno, kazuje dr. Wokaunn.

No, što uopće mogu učiniti bolnice i kako bi se provodila kontrola rada liječnika u bolnici?

– Bolnice mogu dati svoje mišljenje o ovom prijedlogu, a ne može se nitko usprotiviti ministru i Vladi, ali prostora za razmišljanje i za prilagodbu od strane Zagreba sigurno prema nama ima. Kad se jednom nešto donese kao zakon, treba to poštivati. Sve je to zasad na razini prijedloga i sugestija koje nisu prošle ni prvu saborsku raspravu. Idemo mjesecima koji će doći prepustiti širokoj raspravi koja mora biti vertikalna i horizontalna pa ćemo znati više i mi, a znat će i donositelji zakona. Ne bih žurio, a na kraju krajeva, to je proces koji će trajati pet, šest godina najmanje, samo se za početak moraju usuglasiti obje strane: i pozicija i opozicija – moraju imati neke zajedničke temeljne stavove da bi se taj zakon mogao primijeniti, zaključuje dr. Wokaunn.

Piše: Bruno Lucić / Dubrovački vjesnik