Oduvijek sam se volio gubiti u bespućima nevidljivih gradova iz kojih kao da je netom prije mojega dolaska isisan život. Događalo bi se to vazda negdje u kasnu jesen tijekom poznih prijepodneva ili pred rana smarknuća. Vraćao bih se, sam ili ocem, s kakva svojega ili njegova posla te zaustavio kola kao pravi primorac, pod hrastom, čekajući da mi se pod podvozje podvuče mačka koju bi uspavalo bablje ljeto ili gušterica što joj je dosadila svakodnevna šetnja oprhlim zidom. Kad bih se zaustavio u jednome od mjestanaca negdje nasred poluotoka, ubrzano bih koračao k Svetomu Vlahu s jakim predosjećajem kako sam zakasnio tek za koji časak da se javim šalturici čije se vreteno još okretalo, barbijeru koji je maloprije naoštrio britvu, kolesaru koji je odložio izobličeno kolo ili pošćeru koji je pod botu donio pismo iz Amerika. U ispražnjenoj se lokandi još ćutio vonj španjuleta, a remeta je tek pustio konop kojim je nedavno odzvonio podne. S terasa se širio miris kave i šalše, župnikova su kola tek napustila dvor, a poteštat se uputio u nepoznatu smjeru. Osvrnuo bih se tek na kakav zvuk koji bi me naveo da pomislim kako u ovome mjestancu možda ipak postoji netko tko će mi otvoriti vrata jer se poslijepodne jednoga fauna sve jače pretvaralo u fatamorganu, u igru sjena koje kao da su mi se namjerno ukazivale kako bih pomislio da su oni, ti dobri dusi izgubljenih svjetova, tu i kako će za koji sat oživjeti srce toga grada na umoru tijekom dokona popodneva, kako ću s nekim zapodjenuti razgovor, a možda i otpočeti život. No, iako se sam onamo često zatjecao, vraćao bih se pokunjen do polazne točke, a onda bih povremeno potekao nazad ne bih li ipak utvrdio da je sve to samo igra nestašnih stanovnika toga grada, da je grad još pun života i da se njegov puk nije iselio jer rudarska žila još nije presušila. Oca bih obično pronašao nedaleko od kola kako u miru motri vinograde ili cestu kojom jedva da bi se vuklo kakvo prometalo i zagonetno se smješka. „Nisi opet nikoga vidio?“ „Nisam, a kao da su svi maloprije bili tu“, govorah pomalo proročki nakon što sam se izvukao iz labirinta uličica, prepušten na milost i nemilost Božjoj volji i nemiran poput Izaije kad iznese zloguko proroštvo, kao da sam i onda znao da ću se najsigurnije ćutjeti u nikad ispripovjeđenim pričama stanovnika nevidljivih gradova dok tečem njihovim bezimenim ulicama.

Sarajevo, ljubavi moja

Kažu da je znak ulaska u starost povratak na teme iz djetinjstva. Bez obzira na zabrinutost za vlastito duševno stanje, podijelit ću s vama kako sam se čitajući nedavno jedno štivo Miljenka Jergovića (reći ćete da samo njega čitam, ali što ću kad mi zna pogoditi žicu) o odnosu Zagreba i Beograda prema jedinome hrvatskom nobelovcu Ivi Andriću prisjetio studentskih dana kad nam je Krešimir Nemec potanko opisivao Andrićeva duševna stanja u maglovitome i hladnome Zagrebu tijekom piščevih mladih dana koje je u hrvatskoj metropoli proveo kao Napretkov stipendist. S Andrićevim sam se oćutima, kao zakleti Mediteranac kojemu nikad nije dovoljno sunca i mora, vrlo lako mogao poistovjetiti, no s tezom da su Zagreb svojim podnebljem (koje je čak i blaže od travničkoga, sarajevskoga ili višegradskoga) i Zagrepčani (poglavito zagrebačka kulturna elita s Krležom na čelu) doslovno potjerali Andrića i izručili ga Beogradu nekako se nisam mogao složiti jer koliko god Andrić bio tankoćutan, njegov životopis ne upućuje na to da ga se tako lako dalo otjerati iz nekih banalnih razloga, a i sudbine drugih hrvatskih intelektualaca pokazuju kako ih je Beograd vrlo cijeno (da ne rečem jeftino) kupovao za tek nešto više juhe i mekši kruh. Uostalom, sam je Jergović osobno živ dokaz kako bosanskomu Hrvatu nije nemoguće postati ne samo pohoditeljem zagrebačkih kulturnih salona, nego i oblikovateljem književnoga ukusa, pa i kulturnopolitičkim arbitrom. Ono što je meni posebno zanimljivo jest Andrićev opis Sarajeva kao sredine koja se iz tih istih zagrebačkih kulturnih salona vrlo često doživljava kao ideal južnoslavenskoga bratstva i jedinstva koju su 90-ih uništili nacionalizmi. Pročitajte sad sa mnom Andrićev opis Sarajeva i Sarajlija u romanu Gospođica (a slično piše i u Pismu iz 1920., kako mi je pripomenuo Marito Mihovil Letica): „Pripadnici triju glavnih vera, oni se mrze međusobno, od rođenja pa do smrti, bezumno i duboko, prenoseći tu mržnju i na zagrobni svet koji zamišljaju kao svoju slavu i pobedu, a poraz i sramotu komšije inoverca. Rađaju se, rastu i umiru u toj mržnji, u toj stvarnoj fizičkoj odvratnosti prema susedu druge vere, često im i ceo vek prođe da im se ne pruži prilika da tu mržnju ispolje u svoj njenoj sili i strahoti; ali kad god se povodom nekog krupnog događaja pokoleba ustaljeni red stvari i razum i zakon budu suspendovani za nekoliko sati ili nekoliko dana, onda ta rulja, odnosno jedan njen deo, našavši najposle valjan povod, izliva na ovu varoš, poznatu inače zbog svoje uglađene ljubaznosti u društvenom životu i slatke reči u govoru. Tada sve one dugo zadržavane mržnje i pritajene želje za rušenjem i nasiljem, koje su dotle vladale osećajima i mislima, izbiju na površinu i, kao plamen koji je dugo tražio i najposle dobio hrane, zagospodare ulicama, i pljuju, ujedaju, lome, sve dok ih neka sila, jača od njih, ne suzbije ili dok ne sagore i malakšu same od svoga besa. Zatim se povlače, kao šakali podvijena repa, u duše, kuće i ulice, gde opet ožive godinama pritajene, izbijajući samo u zlim pogledima, ružnim uzrečicama a opscenim pokretima.“ Nisu nebitne ove rečenice jer mnogi, poglavito strani, tumači Andrićevih djela, koji pate od neizlječive jugonostalgije, uglavnom preskoče ovaj manifest južnoslavenskoga razbratstva i razjedinstva koji zorno pokazuje kako Bosna i Hercegovina pati od svih boljetica koje su osušile Lijepu im Bivšu te kako se znakovi tih boljetica nisu pojavili 1990. nego stoljećima prije te ih Andrić kao vrhunski pisac nije mogao ne primijetiti ako ih je i prikrivao kao diplomat i političar.

Jezični labos

Točno kad sam već završavao ovo štivo i pomislio kako je na jezičnoj pozornici na djelu premirno, pročitah razgovor s glumcem Ozrenom Grabarićem, ujedno profesorom scenskoga govora na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Već u naslovu i podnaslovu udario je Ozren na hrvatski standard i spomenuo nekakav „labos“ iz kojega se nakon 1990. proizvodio hrvatski jezik (kao da hrvatskoga jezika do 1990. nije bilo, što nam u novije vrijeme pokušavaju podvaliti i neki oblikovatelji mogućega zakona o hrvatskome jeziku) ne zapitavši se ni trenutka kako su glumci, dok su ih dikciji i scenskomu govoru učili njegovi prethodnici poput Bratoljuba Klaića, savršeno skidali mjesne govore (pa su štokavci glumili i čakavce i kajkavce, a bome i obrnuto) istodobno savršeno vladajući hrvatskim standardom, a sad ih se još potiče da ne uče standard i navlači na nekakav fiktivni „agramerski iz labosa“, da primijenimo Grabarićeve teze. Uostalom, baš me zanima kako Grabarić misli provesti „agramerizaciju“ u Požegi, Splitu, Puli ili Gospiću? Misli li da su svi prijevodi (poglavito oni nastali nakon 1990.) pisani nekim jezikom bez tradicije, treba li Dostojevskoga ili Čehova nanovo tumačiti kako bi ih jadni glumci razumjeli te treba li četiri stoljeća postupne standardizacije baciti u vjetar samo zato što neki glumac guta i, ne razlikuje č i ć ili ga tome nije sposoban naučiti njegov profesor scenskoga govora? Na koncu, tko smeta njemu kao glumcu ili profesoru da se igra različitim hrvatskim idiomima i da ih primijeni na pozornici? Nažalost, neznanje sve češće postaje moć, a miješanje u tuđi posao doktrina.

E moj Sanader, di ti je kanader?

Umalome mistu kraj mora treba dodijeliti godišnje nagrade i nagradu za životno djelo. Jedan se mjesni DVD dosjetio za nagradu predložiti jednoga mišćanina koji stalno gradela na kominu otvorena plamena jer zbog njega misto svakodnevno barem dvaput dnevno nadlijeću kanaderi. Otkad on gradela, iako je osmudio sve okolne voćke, požara nema.