U jučerašnjoj prometnoj nesreći koja se u poslijepodnevnim satima dogodila na dijelu Jadranske magistrale u blizini mjesta Slano, šest osoba zadobilo je lakše tjelesne ozljede, priopćuje PU dubrovačko-neretvanska.
Do nesreće je došlo kada je 27-godišnji francuski državljanin, upravljajući osobnim vozilom daruvarskih registarskih oznaka, izgubio nadzor nad vozilom s kojim je prešao na suprotni kolnički trak gdje je došlo do sudara s dva vozila koja su se kretala iz suprotnog smjera (talijanskih i BiH nacionalnih oznaka).
U nesreći je ozlijeđen vozač i troje putnika iz vozila talijanskih nacionalnih oznaka te dva putnika iz vozila daruvarskih i francuskih nacionalnih oznaka.
Nakon ukazane liječničke pomoći sve ozlijeđene osobe puštene su kući, dok je na vozilima nastala materijalna šteta.
Dok razgovarate sa SmiljanomGluščevićem imate osjećaj da u životu nikad ništa niste ni vidjeli ni doživjeli, a da je IndianaJones običan papak koji brije na mačizam i ego trip. U svojih 40 i nešto godina karijere podvodnog arheologa ovaj Metkovac rođen prije 67 godina toliko je nevjerojatnih stvari izronio, otkrio, opisao i objavio, pod morem i na kopnu, da bi GeorgeLucas i StevenSpielberg po njemu mogli nazvati ne seriju avanturističkih filmova, nego cijeli jedan filmski studio.
Dovoljno je za početak reći da je Gluščević bio prvi profesionalno zaposleni podvodni arheolog u bivšoj Jugoslaviji, da je bio voditelj međunarodnog tima za izvlačenje Apoksiomena u moru kod Lošinja, ali i da je jedini hrvatski član znanstvenog odbora “Archaeologia Maritima Mediterranea”, uglednog međunarodnog časopisa podvodne arheologije koji izlazi u Pisi i Rimu. Nitko drugi iz Hrvatske nije ni u jednom sličnom časopisu.
Dr.sc. Smiljan Gluščević je prije dvije godine otišao u zasluženu mirovinu, a ovih je dana, kako krunu svog istraživačkog, pedagoškog i akademskog rada, objavio prvi hrvatski sveučilišni udžbenik iz podvodne arheologije. Knjiga je izašla u nakladi Sveučilišta u Zadru, uz financijsku pomoć Ministarstva znanosti i obrazovanja te Grada Zadra, i ovaj razgovor za Slobodnu Dalmaciju je njeno prvo javno predstavljanje.
– Ideja za udžbenik “Podvodna arheologija” javila se prije desetak godina. Nastala je u sklopu Tempus projekta kojeg je pokrenuo profesor LeoMarušić, tadašnji voditelj Odjela za pomorstvo Sveučilišta u Zadru. Profesor Marušić je dobio sredstva za pokretanje novog studija koji se trebao zvati Podvodne znanosti i tehnologija. Glavni partner te 2008. godine bilo mu je Sveučilište u Plymouthu, a participirao je i slovenski Institut za istraživanje biologije mora i podmorja u Piranu. Studij je bio osmišljen multidisciplinarno i trebao je educirati ljude osnovama iz fizike i kemije mora, oceanografije, biologije, arheologije, ronjenja, tehnikama istraživanja i sl. Za takav jedan studij trebali su različiti udžbenici i ja sam prihvatio obvezu napisati udžbenik iz podvodne arheologije. Do 2010. godine, nakon dvije godine intenzivnog pisanja, uspio sam sve završiti i na nešto više od 300 stranica sistematizirati sveučilišni udžbenik.
No do objave će proći još gotovo deset godina, a vi ste tada postali ravnatelj Arheološkog muzeja u Zadru, jedinog arheološkog muzeja u Hrvatskoj koji je imao Odjel za podmorsku arheologiju?
– Da, postao sam ravnatelj, a udžbenik je čekao objavu. U međuvremenu je zamišljeni Odjel za podvodne znanosti i tehnologije postao kolegij na Odjelu za ekologiju, agronomiju i akvakulturu Sveučilišta u Zadru. Prije godinu i pol dana unio sam zadnje izmjene rukopisa, dopunio sam ga nekim suvremenim metodama podmorskog istraživanja, a onda je tekst početkom 2018. godine otišao na recenziju kod akademika NenadaCambija, AndrejaGasparija i DomagojaPerkića. Nisu imali nekih bitnih primjedbi i nakon toga je knjiga otišla u prijelom. Taj zahtjevan zadatak trajao je mjesecima, trebalo je nekoliko stotina fotografija, ilustracija, crteža i skica povezati s tekstom, a tu stvarno više nego uspješnu zadaću obavio je mladi DamirJelić. Želim naglasiti da je udžbenik namijenjen prije svega studentima kolegija Podvodne znanosti i tehnologije, a svima drugima koji se bave istraživanjem mora i podmorja, pa tako i podmorskim arheolozima, može biti od velike koristi.
Vi spadate, kako se to voli kolokvijalno reći, u drugu generaciju hrvatskih podvodnih arheologa?
– Hrvatska podmorska arheologija je svoje prve korake napravila krajem 50-tih godina prošlog stoljeća, a pionir je svakako bio akademik Cambi koji je početkom 70-ih napisao i jedan praktični priručnik iz podvodne arheologije koji nije bio namijenjen arheolozima nego općenito roniocima. Nakon njega o podvodnoj je arheologiji pisao naš poznati istraživač dr. Mario Jurišić 2006. godine. Jurišić se u svojoj knjizi nije toliko bavio poviješću podmorske arheologije, a Cambi se s druge strane nije bavio tehnikama. Ovaj udžbenik je dakle treća knjiga na temu podvodne arheologije i obuhvaća sve, povijest, tehnike, instrumente, istraživanja i iskustva, iz Europe i svijeta te naravno Hrvatske u čijem je podmorju još uvijek mnogo toga neistraženo, ali i nezaštićeno.
Zadržimo se još na trenutak u prošlosti. Vi ste bili prvi profesionalno zaposleni podvodni arheolog u bivšoj Jugoslaviji?
– Tako ispada. Govorio sam vam o prvoj generaciji naših podmorskih arheologa. Uz akademika Cambija tu su još bili pokojni ZdenkoBrusić i StjepanGunjača. U mojoj, uvjetno rečeno, drugoj generaciji, bilo smo još Mario Jurić i neke kolege. Taj prvi posao kao podmorski arheolog dobio sam 1978. u budućem Centru za podvodnu arheologiju u Zadru koji je danas pod kapom UNESCO-a. Bila su to neka druga vremena, sve podmorske arheologe u zemlji mogli ste nabrojati na prste jedne ruke, a međunarodna suradnja je bila rijetka i ograničena. Danas je to sasvim drugačije, imate puno podmorskih arheologa i puno veću povezanost s institucijama i sveučilištima izvan Hrvatske. Oni su zajednički angažirani na našim projektima, što znači da dio svojih sredstava ulažu u istraživanja naših lokaliteta. No nažalost, to još uvijek ne znači da su rezultati istraživanja dobili primjerenu zaštitu i da je financiranje istraživanja na adekvatan način riješeno.
Što pod tim mislite?
– U hrvatskom dijelu Jadrana otkriveno je preko 450 podmorskih lokacija, najviše antičkih i kasnoantičkih brodoloma, nešto srednjovjekovnih, i manji dio iz modernog doba. Samo manji dio tih lokaliteta je dobio primjerenu zaštitu nakon sustavno provedenih istraživanja, od oštećenja ili pljačke nalazišta. Tu prije svega mislim na 15-tak intaktnih nalazišta, dakle podmorskih lokaliteta koja prije nisu bila poznata i istraživana. Jedno od takvih je lokalitet kod otočića Južnog grebena kraj Silbe, gdje su mahom nalaze ostaci nekoliko antičkih brodoloma, potom lokacija kod Lošinja gdje je pronađen Apoksiomen te nekoliko lokacija na Mljetu.
Želite reći da je sustav zaštite nedovoljan ili da ne postoji?
– Sustav zaštite postoji, ali nije na razini na kojoj bi trebao biti, a razlog za to su uvijek ograničena sredstva. Govoreći o metodama zaštite nalazišta pod morem mogu slobodno reći da su Hrvati tu dali originalan doprinos izmislivši načine zaštite putem čeličnih rešetki različitih formi. Pokazale su se dosta uspješne u zaštiti lokaliteta, ali i dovoljno atraktivne za obilazak istraživača i turista. Tehnike i tehnologije zaštite se svakodnevno unapređuju, sada se već govori o informatičkom nadzoru, čipiranju artefakata pod morem i nadzoru putem senzora, ali misli da je ta tehnologija još uvijek u eksperimentalnoj fazi.
Preronili ste Jadran od Istre do Prevlake, ronili se u podmorju gotovo svih otoka, ali i dalmatinskih rijeka. Kako ocjenjujte stanje podmorja u smislu očuvanosti arheoloških lokaliteta?
– Držim da je stanje katastrofalno, a samim time i alarmantno. Naime, od 50-ih godina prošlog stoljeća do danas nemilice se devastiraju nalazišta, daleko više nego što se misli, i daleko više nego što se želi javno priznati. Spužvari, koraljari, koćari i sve brojniji ronioci uništili su puno toga. Svako malo do mene dolaze informacije o nekoj novoj devastaciji, o nekom novom oskvrnjenju i pljački. Informacije dobivam od sportskih ronioca, podvodnih ribolovaca, članova ronilačkih klubova, ali i iz ribarskih krugova. Godinama slušam priče o tome što su sve koče svojim mrežama pokupile i kako su tako izvađene amfore, na primjer, završile. Najčešće bi, u nekim starijim vremenima, bile istučene, usitnjene i “vraćene” u more. Neki drugi su na takvim mutnim poslovima izgradili unosan biznis i sagradili čitava obiteljska bogatstva. Problem je što se takve stvari događaju na gotovo dnevnoj bazi, ali to nitko ne želi prijavljivati nadležnim tijelima i službama. Ljudi ne žele komplicirati sebi život, a i boje se da ne budu uhvaćeni. Velika devastacija podmorja i dalje traje i sve ju je teže spriječiti jer se događa na sve većim dubinama.
Rekli ste da je “specijalitet Hrvatske” zaštita lokaliteta različitim tipovima čeličnih mreža. Je li po još nečemu Hrvatska doprinijela svjetskoj podmorskoj arheologiji?
– Znate, kaže se da je svaki arheološki iskop, pa tako i ovoj podvodni, neponovljivi eksperiment. Ako napravite neki krivi metodološki korak u istraživanju nekog nalazišta, nepovratno ste izgubili mogućnost sklapanja prave povijesne slike o njemu. Zbog toga je metodologija u arheologiji, a pogotovo podmorskoj, jako važna. Zbog toga i tehnika rekognosciranja i pronalaženja lokaliteta brzo napreduje i, zahvaljujući novim tehnologijama, omogućava neke stvari o kojima smo prije mogli samo sanjati. Danas je, na primjer, dovoljan samo jedan prelet avionom iznad mora da uz pomoć tehnologije lidara dobijete snimku dna na praktički bilo kojoj dubini. Lidari skeniraju dno, otkrivaju je li prekriveno pijeskom, muljem ili kamenom, a iz takvih snimki se kasnije razmjerno lako mogu razaznati ostaci brodskih olupina, tereta broda ili tragovi nekih građevina. Otprije se koriste i različite vrste sonara, koji su također iznimno efikasni u detektiranju oblika podmorja.
Koliko se te suvremene tehnike koriste u hrvatskoj podmorskoj arheologiji?
– Sve više, zahvaljujući prije svega suradnji s inozemnim istraživačima, ali to što se u Hrvatskoj ulaže u podmorsku arheologiju nije dovoljno. Hrvatski podmorski arheolozi prate suvremene tehnološke dosege, dobro su rekao bih i upoznati sa njima, ali to je još uvijek nedovoljno da bi mogli govoriti o bitnim pomacima. Sjećam se da smo 2002. mi u Zadru, istražujući baš brodolome na Grebenima kod Silbe, među prvima, ako ne i prvi u svijetu, koristili sustav fotografije dna kako bi mogli izraditi 3D sliku nalazišta. Tada je to bila senzacija u struci, za obradu jednog kvadranta (2,5 puta 2,5 metara) utrošeno je 380 radnih sati, a danas se te takve stvari, uz pomoć razvijenih programa, rade daleko brže.
Što je hrvatska podvodna arheologija otkrila svijetu?
– Svaki je arheološki lokalitet, kao što sam rekao, jedinstven, a u hrvatskom podmorju otkriveni su neki uistinu jedinstveni slučajevi u svijetu. Naime, u podmorju Zambratije kod Umaga pronađeni su najstariji šivani brodovi na svijetu, s kraja 12. stoljeća prije Krista. Hrvatska ima najveći broj takvih šivanih brodova na Mediteranu, tri su pronađena u Zatonu, dva u Caskoj, dva u Puli. Hrvatska ima toliko podmorskog blaga da ga vjerojatno nikad neće do kraja otkriti, a još manje zaštititi.
Nekada su postojale ponude stranih bogatih pojedinca ili tvrtki koje se bave istraživanjima podmorja i koji su bili spremni financijski pomoći istraživanja, a zauzvrat su tražili vlasništvo na dijelom prolazaka. Odbili smo na desetine milijuna dolara smatrajući da nikome ne smijemo ustupiti dio svog podvodnog blaga. Ali ako na jednom mjestu imate 500 amfora, što možete napraviti s njima? Dovoljno je sačuvati nekoliko osnovnih primjeraka i ostalo primjereno evidentirati i katalogizirati, a hoće li one sutra biti izložene u Melbourne, Rejkjaviku ili Santiagu u Čileu, manje je važno. Nitko nema toliko novaca da sve to može izvaditi i primjereno zaštiti od pljačke. Danas se te stvari ipak promijenile i kod nas, i sada je odnos prema tom “neotuđivom blagu” dosta liberalniji.
Svoj prvi posao podvodnog arheologa dobili ste u Zadru, tu ste proveli cijelu karijeru, bili ste šef jedinog Odjela za podvodnu arheologiju Arheološkog muzeja, u Zadru je smješten i međunarodni UNESCO-v Centar za podvodnu arheologiju. Zašto baš Zadar?
– Zadar je u pravom smislu centar podvodne arheologije u Hrvatskoj, ali i na Jadranu. Nigdje nema tolike koncentracije znanja, iskustva i rada u podvodnoj arheologiji kao u Zadru. Stručnjaci sa Zadarskog sveučilišta danas su među najistaknutijim, ako ne vodeći u podmorskim istraživanjima, ne samo u Hrvatskoj. Tradicija podmorske arheologije u Zadru, od Brusića do danas, iznjedrila je neka od najvećih otkrića u hrvatskoj podvodnoj arheologiji. Zato je bilo logično i da prvi udžbenik iz te zahtjevne i kompleksne, ali neobično zavodljive discipline, nastane u Zadru.
Današnjim koncertom u Gradskom parku zbor Boston City Singers završio je gostovanje u u Metkoviću koje je ostvareno u suradnji s OŠ Stjepana Radića.
Boravak u Metkoviću je dio njihova putovanja po srednjoj Europi u kojem su imali priliku upoznati nove zemlje, narode i kulture. Koncert u Metkoviću završili su izvedbom pjesme Tango s Neretve u čemu su im pomogli i naši učenici.
Sigurni smo da će im dugo ostati u pamćenju boravak u našoj Dolini čije su znamenitosti upoznavali zadnja tri dana.
Zakupnici državnog poljoprivrednog zemljišta plaćati će nove, uglavnom veće cijene zakupa za obrađivanje državnih parcela. Propisao je tako Pravilnik o načinu revalorizacije zakupnine odnosno naknade za korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske, kojim se propisuje način usklađenja zakupnine odnosno naknade a koji je upravo stupio na snagu. Zakupnina na području grada Ploča do sada je iznosila 802 kune po hektaru a sada je povećan na 1524 kune.
Kako doznajemo, usklađivanje sa novim iznosima cijena korištenja državnog zemljišta će se provesti za sve ugovore koji su sklopljeni do stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu iz 2018. godine, ako je ugovorena zakupnina odnosno naknada niža ili viša u odnosu na jediničnu revaloriziranu zakupninu odnosno naknadu.
Iz Ministarstva poljoprivrede tako poručuju da su gradovi i općine dužne Ministarstvu poljoprivrede dostaviti zahtjev za sklapanje aneksa ugovora u svrhu revalorizacije, u roku od četiri mjeseca od dana stupanja na snagu pravilnika.
– Kako sam i najavio, idemo u izjednačavanje cijena zakupa državnog poljoprivrednog zemljišta, jer nije pošteno da poljoprivrednici s istog područja, u istom selu, plaćaju različite cijene zakupa. Jednako vrijedno zemljište mora imati i jednaku cijenu – i za velike i za male poljoprivrednike. Ovim pravilnikom ćemo po prvi put uskladiti visine zakupnine, što nije napravljeno u zadnjih 25 godina, iako je bilo propisano svim dosadašnjim zakonima o poljoprivrednom zemljištu. Naši poljoprivrednici revalorizaciju traže već godinama, ali očito nije bilo volje ni hrabrosti to provesti pojasnio je ministar poljoprivrede, Tomislav Tolušić, predstavljajući promjene u naplati zakupa državnog poljoprivrednog zemljišta.
Svi ugovori po svim oblicima raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države sadržavaju odredbu o provođenju revalorizacije. Kroz povijest revalorizacija nije provođena, a uvedena je kako bi se sačuvala vrijednost zakupnine s obzirom da se ugovori zaključuju na period i do 50 godina. Primjenom novog pravilnika naknade za koncesiju će se povećati, a za one dugogodišnji zakup smanjiti ili ostati približno iste, stav je stručnih službi resornog ministarstva poljoprivrede.
Mijenja se cijena zakupa na području Opuzena i Slivna. Dosadašnja cijena zakupa u gradu Opuzenu bila je 890 kuna po hektaru za oranice i trajne nasade dok će po novom izračunu biti 1691 kunu. Ista cijena predviđena je i na području općine Slivno. Isto tako cijena će biti veća za 20 posto ukoliko je poljoprivredna površina u sustavu javnog navodnjavanja.
Za zakup pašnjaka određena je cijena od 250 kuna po hektaru a ribnjaka 100 kuna.
Međutim, problem se može pojaviti ukoliko se neko poljoprivredno zemljište tretira kao pašnjak ili močvarno a u stvarnosti je riječ o površini na kojoj su zasađeni trajni nasadi. U takvim slučajevima bi se mogao izigrati novi Pravilnik ali to bi sve na terenu trebala kontrolirati poljoprivredna inspekcija.
Zakon o poljoprivrednom zemljištu je stupio je na snagu u ožujku prošle godine nakon čega su gradovi i općine bili dužni donijeti programe raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem. No većina to nije učinila niti je od stručnih službi Ministarstva dobila pozitivno mišljenje pa tako ostaje upitno kada će se novi Pravilnik sa novim cijenama početi primjenjivati.
Na Policijskoj akademiji jučer, 13. srpnja, održana je svečana prisega 14. naraštaja Programa srednjoškolskog obrazovanja za zanimanje policajac, koji je uspješno završilo 694 polaznica i polaznika, 476 novih policijskih službenika i 218 policijskih službenica.
Prema nedavnoj izjavi načelnika Akademija Dubravka Novaka, iz Akademije je iz ovoga naraštaja izašlo 98 policijskih službenika s područja Dubrovačko-neretvanske županije koji će od 1. kolovoza biti raspoređeni po policijskim postajama.
1 of 4
– Rad hrvatske policije, svih rodova policije – jer to je multidisciplinarna zadaća koju obavlja ne samo granična, već i kriminalistička, specijalna i interventna policija – je jamstvo ne samo zaštite hrvatskih granica, već i da do valova migranata neće doći, poručio je Božinović upitan je li Hrvatska spremna na eventualni novi migrantski val.
Jučer je na Mliništu održana treća Trupijada sv. Liberana povodom Dana Općine Zažablje u kojoj su pobjednici u ženskoj kategoriji Brze, a u muškoj Prud.
Brze su u fnalnoj utrci iodmejrile snage saŽabarkama, Malo brže i Badžulanskim nevistama.
U muškom dijelu utrke u finalu Prudu su konkurirali Braća Mušić, Crni put i Tarupič.
Na Badu je nakon dodjele nagrada i priznanja upriličeno prigodno druženje.
Danas u kasnim popodnevnim satima izbio je požar na krovištu obiteljske kuće u Ulici Petra Zoranića u Metkoviću.
Doznajemo da se vatra nije proširila u niže etaže kuće i da nema ozljeđenih osoba te da je nastala veća materijalna šteta. Požar je ugašen brzom intervencijom djelatnika JVP Metković. O uzrocima požara nemamo potvrđenih informacija.
“Prve godine rada na zemlji zasijali smo malu (probnu) količinu povrća, tek toliko da se upoznamo sa svim fazama i izazovima kojih ima u svakoj proizvodnji. Obzirom da obitelj Nikolić obrađuje zemlju ‘s koljena na koljeno’, puno prije nego sam ja, Slavonka, zakoračila u Dolinu, danas mi je nekako logično da smo izabrali nastaviti obiteljsku tradiciju. Sretna sam jer je i moje obrazovanje imalo smisla.
Sjećam se još na fakultetu kada je prof.dr.sc. Krunoslav Zmaić, sadašnji dekan Fakulteta agrobiotehnoloških znanosti u Osijeku, pitao tko od nas studenata ima doticaja sa poljoprivredom. Na moj odgovor da nemam ništa od toga osim zemlje u pitaru i malog papagaja, pitao me zašto sam upisala poljoprivredu? Evo, tek sada imam odgovor na njegovo pitanje – s razlogom, sve se događa s razlogom“, započinje svoju zanimljivu životnu priču Doroteja Nikolić, Osječanka koja danas s obitelji živi u Dalmaciji.
Često se sjeti divnih profesora koji su sa žarom prenosili znanje i neizmjerno im je zahvalna što zbog stečenoga znanja njena obitelj ne mora napustiti zemlju, već ima mogućnost od nje lijepo i kvalitetno živjeti.
Gradska djevojka koja se primila poljoprivrede radi očuvanja zdravlja
Na OPG-u Marina Nikolića iz Metkovića vrijedno rade nositelj OPG-a Marin, supruga Doroteja i četvorogodišnji sin Franko, a kada je stiska, vrijedne ruke 80-gogodišnje Marinove bake Anicezlata vrijede. Kažu da su oni gospodarstvo u spoju njihove mladosti i bakine mudrosti. “Naš OPG je relativno mlad, postojimo nekih godinu i pol dana. Odlučili smo postati ozbiljniji i prepoznatljivi na tržištu poljoprivrednih proizvoda, tako da nam je registracija gospodarstva bila prva i logična stavka čim smo bili sigurni u svoju želju i ideju. Zaposlenih za sada nemamo jer radimo onoliko koliko sami možemo odraditi“, kažu Nikolići.
Doroteja je nakon završetka Fakulteta agrobiotehnoloških znanosti, tadašnjeg Poljoprivrednog fakulteta, stekla akademski naziv mag.ing.agr. Svoga budućega muža, lađara Marina iz Metkovića, upoznala je sasvim slučajno, usred Slavonije, u Osijeku, gdje je živjela sa svojom obitelji.
“Do tada sam bila gradska djevojka koja nije voljela niti u majčin vrt otići ubrati stručak peršina za juhu. Bila sam sigurna da u životu nikada neću kročiti na njivu jer, mislila sam, nema potrebe pored toliko hrane koju mogu kupiti u centru prljati ruke po zemlji. Sva sreća da se ljudi mijenjaju, prilagođavaju i slušaju svoj razum. Nakon što sam godinama u Osijeku patila od alergija na hranu, probavnih tegoba i kožnih urtikarija, preseljenje u Metković iz ljubavi na žalost nije riješilo moje probleme, a potajno sam se tome nadala“, priznaje Doroteja.
S fakultetskom diplomom završila u branju mandarina i nije požalila
Marin i ona su puno razgovarali o tome što bi mogli raditi, kako joj pronaći posao u struci, jer bilo je neophodno da kao mladi bračni par imaju dvije plaće kako bi mogli preživjeti.
“U dolini Neretve nije bilo posla za VSS tako da sam radila kao sezonski radnik u branju mandarina. To mi je bilo prvi puta, nakon onog peršina s osječkog asfalta, da sam zakoračila na zemlju. I mogu vam reći da mi se jako svidjelo! Kako sezona mandarina ne traje dugo, srećom sam u međuvremenu dobila najljepši posao na svijetu – postali smo roditelji našem sinu Franku. I nije floskula kada čujete da dijete mijenja život jer Franko je razlog zašto se mi već drugu godinu za redom ozbiljno bavimo uzgojem batata i mandarina kao primarnih kultura. Proizvodimo za sebe, a viškove stavimo u prodaju“, nastavlja.
Naime, kada je Franko kretao sa dohranom, u vremenu od njegovih 6 mjeseci života, razmišljali su što mu prvo ponuditi. Slušali su razne savjete, ali kod njih ništa nije išlo ‘po školski’ već na teži način. Pojavile su se alergije na mlijeko, soju, gluten, pšenicu, kikiriki, orašaste plodove, grašak, rižu.. “Bili smo očajni, ali nam je to bio alarm da preko noći, ali doslovno preko noći zamolimo Marinovu baku i dida da nam daju komadić zemlje na korištenje kako bi našem djetetu mogli priuštiti provjerene kvalitetne proizvode bez sumnje u podrijetlo. I tako je sve krenulo“, opisuje.
